Konferencija UN o klimatskim promjenama u Bakuu - rezultati na prvi pogled

Očekivanja od COP29 su bila prigušena od samog početka: Azerbejdžan je jedna od onih zemalja koje se finansiraju gotovo isključivo vađenjem i izvozom fosilnih goriva. Ipak, proizvodnja obnovljivih izvora energije za industrijsku i privatnu upotrebu treba da se proširi u zemlji. S obzirom na uticaj zemalja izvoznica nafte i gasa, bilo je očigledno da je odluka o finansiranju koja bi pokrivala čak i neke od zahtjeva unaprijed izgledala malo vjerovatna. Odsustvo potencijalnih nacija donatora kao što su Kina (oko 30%, glavni globalni izvor emisije GHG i u svakom slučaju protiv finansijske pomoći) i SAD (14%) učinile su ostalo. Njemačka (1,8%) najavila je da će uložiti ukupno 60 miliona eura u Fond za klimatsku adaptaciju.

Cilj od 1,5 stepena jedva dostižan

Sada, prikupljanje 300 milijardi dolara u periodu do 2035. godine – kompromis koji bi se mogao postići samo u produžetku konferencije – nije loš podvig. U konačnici, međutim, nije ni četvrtina onoga što je zapravo potrebno za poduzimanje čak i najvažnijih mjera za borbu protiv klimatskih promjena ili prilagođavanje njihovim posljedicama. Osim toga, bilo je dosta diskusija, uključujući još jednom udaljavanje od uglja, nafte i plina do 2030. godine koje je bilo predviđeno na COP28, iako to nije odraženo u konačnom dokumentu.

Jedan od rijetkih opipljivih rezultata COP29 odnosio se na trgovinu emisijama: sada bi trebalo biti moguće prenijeti smanjenje emisija iz jedne zemlje u drugu umjesto samo od kompanije do kompanije, kao što je ranije bio slučaj. Kao rezultat toga, industrijalizirane zemlje mogu podržati projekte sadnje drveća na globalnom jugu, na primjer, što se u konačnici može uračunati u njihove vlastite ciljeve emisija - trgovina podložna značajnim rizicima uspjeha i mogla bi na kraju biti nešto više od kapi u moru. Sve je to u pozadini činjenice da se vodeći naučnici slažu da se toliko hvaljeni cilj od 1,5 stepeni postavljen na COP21 u Parizu 2015. teško može ispuniti. Naprotiv, ako se nešto ne preduzme odmah, prognoze predviđaju da će globalno zagrijavanje brzo porasti na 2 stepena ili više.

Bez obzira na ishod samita o klimi, nema sumnje da je vrijedno pogurati napore za zaustavljanje klimatskih promjena izvan državnog finansiranja. Kompanije bi, posebno, mogle dati još veći doprinos postizanju klimatskih ciljeva ako bi uložile odlučnije i ciljanije napore da smanje svoje emisije stakleničkih plinova (GHG) – svakako postoje poticaji za to.

Trgovanje emisijama kao drugi izbor

Odgovorne kompanije su već aktivne: sastavljaju bilance stakleničkih plinova i ugljične otiske, implementiraju sisteme upravljanja energijom i okolinom i mogu pokazati opipljive uspjehe u pogledu klimatskih promjena. Osnovni cilj je značajno smanjenje emisija stakleničkih plinova i ulazak u trgovinu s CO2 certifikatima sa pravno neregulisanih (dobrovoljnih) tržišta tek kada su vlastite mogućnosti smanjenja emisija potpuno iscrpljene.

Trgovina emisijama nudi niz prednosti za sve uključene strane, uključujući ugroženu globalnu klimu, ali uz neka ne beznačajna ograničenja:

• Fluktuacija cijena CO2: u vremenima krize, na primjer, cijena certifikata može naglo pasti, što rezultira jednako velikim padom poticaja za korištenje tehnologije niske emisije.
• Isključenje sektora: Poljoprivreda, kao emiter stakleničkih plinova koji nije zanemariv (posebno metan i azot oksid), ne može učestvovati u trgovanju emisijama, što smanjuje djelotvornost instrumenta.
• Besplatno izdanje: Velika industrija dugo je imala koristi od dodjele besplatnih emisijskih jedinica, koje su podsticale profitabilnu preprodaju umjesto da pozitivno utječu na klimu.

Nemali broj projekata, uglavnom onih za stvaranje navodnih CO2 ponora, koji bi zapravo trebali biti podržani kupovinom certifikata, ne ispunjavaju ono što obećavaju ili su otvoreni za kritiku iz drugih razloga. Ovo se, na primjer, odnosi na visokoprofilnu sadnju drveća za apsorpciju CO2 iz zraka, što je često neefikasno u smislu zaštite klime jer se projekti slabo provode ili se jednostavno ne provode. Takvi certifikati tada nisu ni vrijedni papira na kojem su odštampani.

Sistemi upravljanja kao efikasni alati protiv klimatskih promjena

Implementacija (i certifikacija) sistema upravljanja u skladu sa ISO 14001 ili EMAS (okolina), na primjer, ali prije svega u skladu sa standardom certifikacije ISO 50001 ili necertificiranim smjernicama ISO 50005 za MSP (oba energetska), je prvi izbor jer rješava problem emisija direktno u korijenu. Osim toga, korištenje odgovarajućih alata, npr. ISO 14064-1 ili Protokol o stakleničkim plinovima (GHG) za pripremu bilansa stakleničkih plinova ili ISO 14044 za pripremu procjena životnog ciklusa proizvoda, itd, također se preporučuje.

Uvođenje i certifikacija sistema upravljanja energijom (EnMS) u skladu sa standardom ISO 50001 ili ISO 50005 je način da se blagovremeno i efikasno smanji emisija GHG, posebno u prerađivačkoj industriji. Glavni ciljevi povezani sa primjenom ova dva standarda su povećanje energetske efikasnosti i smanjenje potrošnje energije.

ISO amandmani uključuju klimatske promjene

Objavljivanjem dva ISO amandmana u proljeće 2024. godine, klimatske promjene su ušle i u svijet standarda ISO sistema upravljanja. Kompanije, ako su certificirani korisnici standarda, sada moraju razmotriti utjecaj svojih poslovnih aktivnosti na klimatske promjene u svom kontekstu i očekivanjima i potrebama svojih zainteresiranih strana po ovoj temi.

To znači, na primjer, da bi – pored efikasnijih i sa nižom potrošnjom proizvodnih procesa – sada konačno mogla u većoj mjeri doći do izražaja korištenje obnovljivih izvora energije, što do sada nije bilo potrebno ni u jednom standardu, ali samo preporučeno.

Zaključak

Zemlje donatori iz grupe industrijalizovanih zemalja koje su učestvovale na COP29 uspjele su da postignu kompromis o iznosu finansiranja od 300 milijardi američkih dolara, što je manje od četvrtine stvarnih potreba. Ovaj razočaravajući rezultat, ne samo sa stanovišta zemalja globalnog juga, pokazuje da su uz državnu pomoć potrebne i inicijative privatnog sektora, posebno industrije. Certificirani sistemi upravljanja kao što su ISO 50001, ISO 14001 i EMAS, u sprezi sa ISO 14064-1 ili GHG protokolom, mogu ovdje igrati važnu ulogu. Smjernice koje se ne certificiraju kao što je ISO 50005 su također korisne.